Autorica: Antonija Uvodić
Na selu se ne radi jer se “tako mora”, nego zato što, ako ne napraviš određenu stvar u određeno vrijeme, posljedice se osjete mjesecima kasnije. I baš u toj tihoj ozbiljnosti svakodnevice krije se odgovor na pitanje kako su naši stari bili povezani sa zemljom.
U Dalmaciji, osobito u Dalmatinskoj zagori, zemlja nikada nije bila izdašna sama od sebe. Tamo se nije moglo računati da će priroda “odraditi svoje”. Sve je tražilo ruku, leđa i strpljenje. Plug koji su vukli volovi ili konji bio je težak, ali pouzdan. Brazde su morale biti ravne jer se znalo da loše oranje znači loš urod. Nije bilo luksuza popravljanja grešaka kasnije. Sjetva se obavljala ručno, iz torbe prebačene preko ramena. Sjeme se uzimalo šakom i bacalo u pravilnom ritmu. Nije to bila mehanička radnja, nego naučen pokret. Ljudi su znali koliko gusto treba sijati jer su godinama gledali što se događa kad pretjeraš i što kad ostaviš previše praznog prostora. Znanje se nije zapisivalo, ono se prenosilo promatranjem i ponavljanjem.
Ono što me najviše fascinira jest koliko se pažnje posvećivalo tlu. Zemlja se nije doživljavala kao podloga, nego kao partner. Plodored je bio uobičajena praksa, iako nitko nije koristio taj izraz. Jedne godine bi se sadila pšenica, druge mahunarke, treće bi se njiva ostavila da “odmori”. To nije bilo romantično razmišljanje, nego nužnost jer tlo koje se iscrpi prestaje davati.
Gnojivo je dolazilo iz vlastitog dvorišta. Stajski gnoj, kompost, sve što se moglo vratiti zemlji – vraćalo se. Otpad, u današnjem smislu te riječi, gotovo da nije postojao. Žetveni ostaci su hranili životinje, a ono što životinje nisu pojele vraćalo se u zemlju. Bio je to zatvoreni krug koji današnji koncepti održivosti tek pokušavaju ponovno uspostaviti.
Žetva je bila poseban trenutak. Ne zato što je bila laka (bila je iscrpljujuća), nego jer je označavala kraj dugog razdoblja neizvjesnosti. Srp ili kosa u ruci, sunce iznad glave i redovi koji se polako smanjuju. Kad bi posljednji snop bio pokošen, znalo se da se preživjelo još jednu godinu. Nije to bila metafora.
Naši stari nisu imali luksuz odvajanja posla i života. Poljoprivreda nije bila zanimanje, nego postojanje. Ako nisi sijao, nisi jeo. Ako nisi okopavao, nisi imao što brati. Ako nisi poštovao ritam prirode, ona ti to nije opraštala. I možda baš zato danas, kad govorimo o pametnoj poljoprivredi i održivosti, često zapravo govorimo o povratku nečemu što je već postojalo. Ne u tehnologiji, nego u stavu. U svijesti da zemlja nije nešto što se može iscrpiti bez posljedica.
Promatrajući selo shvatila sam da su naši stari znali nešto što smo mi putem zaboravili – da se s prirodom ne pregovara. Možeš je slušati, možeš je poštovati i možeš s njom raditi ili možeš izgubiti.
I to je, u svojoj suštini, cijela njihova poljoprivredna filozofija.
Uvod: nije to bila romantika, nego svakodnevica
Kad danas kažemo „nekad se živjelo teže, ali poštenije”, to često zvuči kao fraza. No u poljoprivredi je to bila gola istina. Rad na zemlji nije bio hobi, nego pitanje hoće li obitelj imati kruha cijelu godinu. I zato su naši stari razvili način rada koji je bio tvrd, ali nevjerojatno pametan.
Nije se učilo iz knjiga, nego iz ruku, leđa i promašaja.
Kad se znalo gdje je svaka gruda
Svaka njiva znala se po imenu. Nisu to bile “parcele”, nego “Gornja ledina”, “Iza potoka”, “Crnica”. I svaka je imala svoj karakter.
Na jednoj se uvijek sijala pšenica, jer je bila duboka i držala vlagu. Na drugoj kukuruz, jer je tamo sunce grijalo cijeli dan. Zemlja se nije gledala kao broj, nego kao živo biće.
Kad bi došlo proljeće, uzeli bi šaku zemlje, stisnuli je u dlanu i pogledali. Ako se gruda lijepo raspadala, znalo se da je vrijeme za oranje. Ako se lijepila za prste, još se čekalo. Nisu trebali meteorološku prognozu. Imali su zemlju.
Oranje koje se osjećalo u kostima
Plug nije vukao traktor, nego par volova. Iza njih čovjek. Po kiši, po hladnoći, po žegi.
Jedan krivi korak i plug ti zapne. Jedna nepažnja i brazda ode ukrivo, a to znači da će i cijeli red biti loš. Nije se moglo “ispraviti kasnije”.
Nakon dana oranja, ruke su pekle, leđa boljela, ali brazde su bile ravne. I to je bio ponos.
Dobra brazda bila je znak dobrog domaćina.
Sjetva kao mali obred
Sjeme se nije samo bacalo. Prije sjetve kukuruza domaćin bi u torbu sa sjemenom ubacio komadić kruha. Da “ne ostane gladno”.
Prvi red uvijek se sijao polako i pažljivo. Neki su se i prekrižili prije nego bi počeli.
Znalo se: kako počneš, tako će i biti.
Djeca su često hodala iza i skupljala zrnje koje bi ispalo. Ni jedno nije smjelo propasti. Ne zato što je kukuruz bio skup, nego zato što je svako zrno značilo jedan mogući klip na jesen.
Žetva kad se cijelo selo pomicalo
Kad bi žito sazrilo, nije se pitalo tko ima vremena. Svi su dolazili.
Jedan dan kod susjeda, drugi kod tebe. Srp u ruku, sunce nad glavom, znoj u očima.
Kad bi pao posljednji snop, nije se odmah išlo kući. Iz tog se snopa napravila mala kruna, nosila se domaćici i govorilo se:
“Evo ti tvoj kruh.”
To nije bio simbol. To je bila istina.
Ništa se nije bacalo
Nakon žetve strnište se čistilo. Skupljala se slama, klasovi koji su ostali, sve.
Krave su jele slamu, svinje kukuruzovinu, kokoši zrnje. Cijelo imanje bilo je zatvoren krug.
Gnoj se vraćao na polje. Nije bilo “otpada”. Sve je imalo svrhu.
Zaključak: što smo putem izgubili
Danas imamo strojeve, pesticide, aplikacije, ali često nemamo ono što su imali naši stari, osjećaj za zemlju.
Oni su znali da ne možeš tjerati prirodu, možeš samo raditi s njom.
Možda ne možemo orati s volovima, ali možemo opet naučiti gledati u nebo, dotaknuti zemlju i slušati što nam govori.
Jer zemlja još uvijek govori. Samo mi rjeđe slušamo.
