Nekoć su na našim prostorima, pa čak i do prije stotinjak godina, u svakom dvorištu rasle neke sorte voćaka koje su bile dobro adaptirane na određeno podneblje. Njih su ljudi sadili i njegovali jer su, bez puno filozofije, rodile zdravim plodovima zbog kojih su uspjeli preživjeti čak i u oskudnom zimskom periodu. Vlasnici voćaka uviđali su njihove prednosti te su sami selekcionirali i dalje razmnožavali voćke koje su davale više plodova i čije je stablo moglo preživjeti vremenske neprilike, bolesti i štetnike. Plodove su jeli u svježem stanju, ali su od njih i radili razne prerađevine, poput kompota, đemova i rakija. I generacijama su preživljavali na svojoj zemlji između ostaloga i zbog svojih voćaka.
A onda je započeo proces globalizacije i intenzivne poljoprivrede. Ljudi su se selili iz sela u gradove u potrazi za boljim ili lakšim životom, ali i zbog veće ponude poslova. Za sobom su ostavljali prazna imanja te zaraštena polja i voćnjake.
Tko je ostao na selu i odlučio nastaviti se baviti poljoprivredom, morao se prilagoditi novim tržišnim uvjetima gdje je najbitniji faktor bila produktivnost, što znači da su moralo preći s ekstenzivne na intenzivnu proizvodnju. Ne samo stare voćke, već i autohtone pasmine domaćih životinja, stare sorte žita, povrća i voća postepeno su bile mijenjane uvezenim rođacima s boljim tržišnim karakteristikama.
Ali onda je došlo 21. stoljeće i ljudi su počeli opažati da intenzivna poljoprivreda, ali i sama hrana koja se proizvodi na takav način, nisu dobri ni za čovjeka, a ni za cjelokupni ekosustav. Počeli su biti svjesni da je takav način gospodarenja prirodom neodrživ, odnosno da nema budućnosti te su se krenuli vraćati svojim korijenima. Zahvaljujući znanstvenoj zajednici i rijetkim entuzijastima koji u svojim nasadima i dalje uzgajaju stare sorte, imamo temelj za povećanje broja starih voćaka.
Sada je red na nama, običnim građanima koji posjedujemo komad zemlje na kojoj može niknuti i rasti neka stara voćka koja je možda ovdje i rasla prije stotinjak i više godina.
Postoje brojni razlozi zašto uzgajati staru voćku, a najvažnije ćemo u nastavku nabrojati.
1. Stare sorte voćaka su prilagođene podneblju na kojemu rastu te su samim time i otpornije na vremenske uvjete, bolesti i štetnike toga kraja.
Stare su voćke u svom podneblju rasle stotinama godina. Zbog prirodne selekcije, ali i čovjekovog utjecaja, održale su se samo one sorte koje su očuvane zbog svojih pozitivnih karakteristika. Logično je da voćke u kontinentalnoj Hrvatskoj nisu mogle opstati ako nisu otporne na niske temperature, kao što voćke koje nisu podnosile sušu nisu rasle niti se uzgajale u primorskoj Hrvatskoj. Kada bi voćke zahvatila neka bolest, čovjek je mogao prepoznati onu sortu, ili možda samo pojedinačno stablo određene sorte koje bolest nije zahvatila te je onda dalje razmnožavao sadnice tog stabla. Pesticidi nisu postojali, osim rijetkih pripravaka najčešće na bazi bakra i sumpora, stoga su jedino preživjele otporne jedinke voćaka. Primjera radi, visokointenzivan nasad komercijalnih sorti jabuka prska se od 14 do 20 puta godišnje kako bi jabuke bile pogodne za tržište, dok jabuke starih sorti možda nisu lijepe po današnjim standardima, ali su zato izrasle bez ijedne primjene sredstava za zaštitu bilja.
2. Plodovi starih sorti voćaka nutritivno su bogatiji od komercijalnih sorata
Istraživanja pokazuju da su plodovi starih voćaka bogatiji zdravstveno važnijim spojevima od konzumnih kultivara. Tako primjerice stare sorte jabuka sadrže značajno više polifenola od novih sorti, a antioksidacijska aktivnost može biti i do 30% jača.
Iako se o okusima isto tako ne treba raspravljati, činjenica jest da stare sorte voćaka imaju specifičnu aromu te skladniji omjer šećera i kiselina što daje voću intenzivniji (nećemo reći bolji) okus. Razlog je taj što je kod novih sorti važnije kako plod izgleda i koliko se dugo može skladištiti zbog distribucije do krajnjeg potrošača, a zato okus plodova pada u drugi plan.
3. Kulturno i tradicijsko nasljeđe starih sorti voćaka
Specifičnost određenog kraja ili regije određena je i time što su ljudi nekad sadili, sijali ili uzgajali i što ih je na kraju krajeva prehranjivalo. Tako su i stare sorte voćaka pečati povijesti i dio tradicije određenog kraja. Obitelj i mještani su se okupljali prilikom branja i izrada prerađevina, a znanja o uzgoju i preradi voća prenosila su se generacijama. Neke su prerađevine bile na posebnom glasu zbog kvalitete glavne sirovine. Primjerice šljivovica od šljive bistrice ili požegače smatra se jednom od najkvalitetnijih rakija u ovom dijelu Europe, ali i šire. Zato u današnje vrijeme stare sorte voćaka mogu utjecati na razvoj lokalnog gospodarstva i ruralnog turizma kroz proizvodnju i promociju tradicijskih, odnosno autentičnih proizvoda toga kraja.
4. Stare voćke žive duže
Iako starim voćkama treba više vremena da dosegnu svoju punu rodnost, one žive prilično dugo za razliku od novih sorti čiji životni vijek iznosi od 20 do 30 godina. Stare voćke pod normalno dosegnu starost od 100 godina, dok oskoruša čak i do 300 godina, a postoje primjerci stabla oskoruše koji su stari i 500 godina. To znači da jedna obitelj generacijama može uživati plodove svoje stare sorte voćke.
5. Plodovi nekih starih sorti mogu se duže čuvati
U današnje vrijeme tokom zimskih i proljetnih mjeseci dok nam voćke još ne zore dnevnu dozu vitamina podmirujemo tako da u trgovačkim lancima najčešće kupujemo voće koje je raslo daleko od Hrvatske i pitanje u kakvim uvjetima. A nekoć su naši preci tada jeli plodove starih voćki za koje su znali da se mogu dugo čuvati, kao na primjer oskorušu, bistricu i neke jabuke poput kanade i bobovca. Naime, plodovi starih voćki sadrže veći sadržaj tanina i kiselina koji su prirodni konzervansi, zatim veći udio suhe tvari i pektina što rezultira čvršćim mesom ploda koje je onda manje podložno mehaničkim oštećenjima te imaju deblju kožicu pa samim time sporije gube vlagu.
Zato ako planirate posaditi novu voćku na svojoj zemlji, razmislite o dobrobitima starih sorti i za vas, ali i za okoliš, od ukusnog i zdravog ploda do uzgoja voćke bez korištenja pesticida. Vrijeme je da vratimo stare sorte voćaka u naše krajeve!
